Muzika Na Struju

  Kulturno ophođenje starih Zagrepčana, postao je mit o kojem s nostalgijom pričaju moji roditelji. Glavonja u BMW-u s Berettom ili Glockom na suvozačkom sjedalu postao je realnost. Nakon popunjene kvote utjerivanja dugova za tekući dan, zasluženo kreće u noćni život, nadajući se ponekoj "sponzi" ili barem dobroj pucnjavi... Znamo za slučajeve gdje su ljudi zbog parkinga ostajali propucanih nogu... Dok su naši starci ratovali, gore opisani marginalci uvodili su novo stanje uma u naš grad, a starosjedioci iz njihovog miljea, brzo su se prilagodili obrascu ponašanja koji je netom uvezen. Ako smo svjesni nefunkcioniranja pravne države u 2008-oj, zamislite kako je to izgledalo u ratno vrijeme... Marginalci postaju uzorni građani, a oni koji su to zaista bili, svoju sreću traže iza 14 sati po kontejnerima za smeće na Dolcu...

Moja srednja škola je po koječemu bila posebna. Od buntovnog ponašanja do potpune različitosti glazbenih ukusa... Alternativci su bili većina. Kada je izašao Nirvanin album "Nevermind", to je graničilo sa masovnom histerijom i svi, ali baš svi su ga makar preslušali. Od hip hopera, punkera, metalaca, do nas nekolicine tadašnjih ravera. Slušalo se svašta, ali samo mali dio ekipe iz razreda slušao je nešto što smo tada smatrali oličenjem seljaštva i u principu, velika većina ostatka škole ih je ponekad vrlo brutalno ismijavala... Radilo se o "kugi '90-ih". O hrvatskom dance/popu koji je u ono vrijeme izgledao odvratno u usporedbi sa ostalom glazbom koju smo svi ostali furali. Techno scena je tada eksponencijalno rasla i sredinom devedesetih se imalo gdje izaći na techno party. Hip hop kultura se držala za sebe i okupljala MC-je, "writere" i skatere oko sebe. Postojale su ekipice istomišljenika koje su se družile, razmjenjivale glazbu, gledale fotke i crtale grafite u podvožnjacima (kasnije i po vlakovima) u sitne sate...

 Ostatak ekipe koji je bio skloniji električnoj gitari, znao je unaprijed i po pola godine za dolazak nekog od svojih omiljenih bandova u radijusu od Zagreba do Beča, te su karte u pretprodaji nestajale u Integralu u samo nekoliko sati... Živjeli smo za event. Ja za Future Shock ili Under City Rave, podjednako kao i moj frend za Public Enemy u Zagrebu ili Blackout u neboderu... s druge strane, onih nekoliko tipova koji su slušali glazbeni trash poput Senne M ili hrpu sličnih sranja, nisu imali pojma čemu se vesele, osim da u novoj košuljici, tresući se u Bestu pred nekom kokicom skromnijih intelektualnih potencijala, dožive svojih pet minuta kopirajući grotesknu koreografiju svojih (ne)glazbenih idola...

Tada NITKO nije slušao niti jedan oblik narodnjaka, jer bi u najboljem slučaju bio zakucan na stup srama, a u realnijoj situaciji (po dobrom starom srednjoškolskom sistemu), bio bi "fizicki preodgojen". Ovaj kronološki presjek ima smisla utoliko što danas više od pola prosječnog razreda u srednjim školama sluša harmoniku i pevaljke. Meni kao klincu odraslom na Kraftwerku, Yello-u,  Georgeu Clintonu, Crussadersima te nebrojenim glazbenicima koji su se bavili GLAZBOM, ovakav neukus nikako nije jasan. Nešto toliko glupo i iritantno poput narodnjačko-zabavnjačkog šrota (šund klasificiram kao stepenicu iznad...) nisam imao prilike ni čuti. Tu je glazba u svakom smislu dodirnula dno. Polovica klinaca iz nove generacije upravo uz taj isti šrot proživljava mladost. Tko je zakazao?

Kraj devedesetih. Fenomenalno doba za off mainstream glazbu. Iako joj tamo nije isprva bilo mjesto, nalazila se posvuda. Top DJ Mag je pratio svaki događaj vrijedan spomena. Irena i Damir su radili punom parom i na nacionalnoj televiziji prenosili glazbene ili tehnoloske  novosti sa Maydaya, Love Paradea ili Midema. Odradili su stotine intervjua sa svim eminentnim umjetnicima, producentima, label managerima, DJ-ima, VJ-ima, programerima, tehnološkim inovatorima... Radio je postao drugi medij koji se bavio zbivanjima na elektronskoj glazbenoj sceni. Od "Deep FM-a" kao prve i apsolutno najbitnije emisije koja i dan danas egzistira na Radiju 101, do nekoliko stvarno odličih emisija na Radio Student-u, od kojih je definitivno emisija Luke Majića prednjačila. Partyja je bilo posvuda. Desetak zagrebačkih klubova nudilo je techno/house programe i dvadesetak DJeva je radilo svaki vikend pred ukupno velikim brojem partygoera, koji su itekako pratili što se gdje zbiva i razlikovali programe i DJ-e po stilu glazbe, pristupu puštanja iste i konceptu koji je išao uz određene artiste, klubove ili projekte...

 Ovdje dolazi do preokreta priče. Sve veći broj prodavanih ulaznica i ogroman interes tisuća klinaca i starijih glazbenih konzumenata, rezultirali su pojavom ljudi koji su kroz prizmu businessa promatrali cijelu stvar i potpuno nezainteresirani za korijene, smisao ili pak kvalitetu same glazbe i interpretaciju glazbenika/izvođača. Ulaskom u velike klubove "naša glazba" je postala podložna kompromisima i sve je odjednom postalo podređeno nečijoj zaradi.

DJ-i koji su zajedno sa pionirima scene iz redova publike stvorili scenu, postali su marginalni likovi priče. Ukus je odjednom počeo diktirati netko drugi vodeći se za statistikom prodaje ulaznica. Odjednom su neka polu-bezvezna lica vrlo upitnog talenta, posredstvom jake medijske pompe (koja više nema nikakve veze sa objektivnim prenošenjem informacije iz prethodnog dijela teksta..), postala mega-zvijezde koje su ljudi kao po direktivi išli slušati (i gledati) i najčešće se ne bi ni sjećali što i kako se sviralo...

Elektronska je scena postala paralelni mainstream. Nerijetko sam nakon većih partya znao čuti na parkingu kako netko glasno u autu pušta narodnjake (domaće, bosanske, srpske, svejedno. Podjednako su mi odbojni i Thompson i Ceca...). Stvar je postala toliko bizarna da su i topless DJ-ice postale stvarnost (nemojte me krivo shvatiti, obožavam se naći u blizini lijepo oblikovanih sisa i guza, ali ne u kontekstu cirkuske točke ispred koje 1000 klinaca punih jaja slika mobitelom njene atribute...).

U svim tim godinama obilaženja klubova kao DJ, ne mogu se sjetiti dvojice vlasnika klubova koji prate elektronsku plesnu glazbu. Većina bi bila najsretnija da za cijenu nastupa prosječnog DJ-a u svoj lokal dovede nešto po svom ukusu, a ukusi su različiti (najčešće narodnjačko/zabavnjački i rjeđe alternativni/rock...). Ipak, brojke ne lažu i omjer uloženog i dobivenog novca ostaje motiv "krivim" ljudima da bacajući naglasak na kvantitetu u redove partyanera uvode jednako krive ljude, i odjednom scena se naglo poseljačuje.

"Zašto da reklamiramo party? Ljudi koji vole to što radimo će saznati za njega i doći, a one druge NE ŽELIMO ni gledati...". Kada je ovo izgovoreno, ostao sam malo zbunjen. Pa zar nije jedan od ciljeva dobrog partya i dobra posjećenost? Izgleda da ne treba dugo razmišljati o odgovoru ukoliko ste pročitali ovaj tekst od početka. Nakon što je Kiki (DJ) to rekao, shvatio sam da je kvantiteta umalo pojela kvalitetu i trenutna realnost koja je 200-500 ljudi na partyu u Zagrebu, samo znači da se manji broj ljudi kvalitetnije zabavlja uz kulturu i glazbu kakve promoviramo i volimo sve ove godine. Tu nema mjesta DJ-ima pozerima, samozvanim stage managerima promoterima sa 3g kokaina u nosu,  tretmanu rock zvijezda, VIP prostorima i sl.. Glazbenici se bave glazbom i kada se ima i kada se nema. To je naše pogonsko gorivo. Kvalitetnih 100 posjetitelja koji osjete glazbu i vibracije koje im DJ odašilje, neusporedivo su snažniji boost za veći dio nas. DJ manekeni preferiraju što više pari očiju uprtih u sebe. Ono što se sada u svakodnevnom govoru naziva "krizom na sceni", za mene je katalizator, koji će izvući creme de la creme iz redova ispred i iza gramofona.

Seljačija nije pojam strogo vezan uz selo ili provinciju, iako sama riječ upravo iz sela vuče svoje korijene. Prisutna je i u svjetskim megapolisima i u malim sredinama. Čini se da je ovo jedna od kronologija tog obrasca ponašanja koji nije zaobišao niti techno/house scenu.

Naravno, ne morate se složiti sa mnom, ali pokušajte razmisliti o tome.

Ivan Komlinović