Muzika Na Struju

  Pa što ako se na tome ne mogu zaraditi milijuni? To je umjetnost, nije zamišljeno da bude profitabilno. Ako vodite etiketu elektroničke muzike s ciljem novčane zarade, okanite se toga i jednostavno postanite računovođa. Interesantno je zabilježiti da odnos prema formatu često ima direktnu korelaciju sa stilom muzike. Electro house i mnml etikete obavezno idu s digitalnim formatom (posebno ako se uzme u obzir da je najpoznatiji predstavnik potonjeg zvuka bazirao svoju noviju karijeru oko laptopa) što se manifestira u smeću koje zagušuje većinu Beatport ljestvica. Za to vrijeme drum'n'bass, dubstep, techno i house u njihovim manje trendy i manje popularnim ali beskrajno uzbudljivijim formama, te "pravi" electro (tj. muzika koja se zvala electro prije nego je ta riječ ukradena) još uvijek naglasak stavljaju na vinil. To me navodi na zaključak da mnogo više pažnje, truda, strasti i novca ulažu ljudi koji vode etikete ovih stilova, a da generalno gledajući suprotno vrijedi za mnml/electro house - svatko sa nekoliko prijatelja povremenih producenata i gorućom željom da bude hit mjeseca, može tako raditi.

Ne želim insinuirati da je tu u igri generacijski jaz - neki od najglasnijih zagovaratelja vinila su 20-godišnjaci -  ili da isto nepovjerenje prema software-u koje postoji među hardware producentima se može osjetiti kod vinil etiketa prema onima koje ne uključuju taj format. Ali priznajmo, mnogo je lakše voditi net/digitalni label i svakog tjedna izbaciti na tržište novo izdanje.  Možda bi bilo demokratičnije sa kulturalnog stajališta izdati svaku stvar koju je do sada napravio svaki producent i dati publici da odluči. Ono što se danas događa je da niču bezbrojne etikete koje u svom nazivu sadrže riječ "digital", ali dugo nakon što njihovi proizvodi završe u desktop kanti za smeće, a njihovi vlasnici se konačno pridruže vojsci radnika za plaću, ploče će i dalje pucketati na svom putu prema besmrtnosti.