|
R. Brophy: Crna ljepotica |
|
Utorak, 28 Listopad 2008 |
Nedavno sam naišao na zanimljiv ?lanak o
dubstepu u kojem se me?u ostalim tvrdi da se glazbeni producenti i DJ-evi ipak
ne?e u potpunosti prebaciti na digitalni format. Svjestan sam da se o ovoj temi
raspravljalo i previše, ali ja jednostavno ne prihva?am pojednostavljene
argumente tipa "bitna je muzika koja izlazi iz zvu?nika". Naravno da je to
najbitnije, ali format je tako?er važan. Svi smo svjesni argumenata
prakti?nosti i ekonomi?nosti u korist digitalnog formata, ali postojanje
fizi?ke "pratnje" nije samo poželjno, ve? i esencijalno. To je trajni dokument
glazbenikovog truda koji izvrsno izgleda i superiorno zvu?i.
Pa što ako se na tome ne mogu zaraditi
milijuni? To je umjetnost, nije zamišljeno da bude profitabilno. Ako vodite
etiketu elektroni?ke muzike s ciljem nov?ane zarade, okanite se toga i
jednostavno postanite ra?unovo?a. Interesantno je zabilježiti da odnos prema
formatu ?esto ima direktnu korelaciju sa stilom muzike. Electro house i mnml
etikete obavezno idu s digitalnim formatom (posebno ako se uzme u obzir da je
najpoznatiji predstavnik potonjeg zvuka bazirao svoju noviju karijeru oko
laptopa) što se manifestira u sme?u koje zagušuje ve?inu Beatport ljestvica. Za
to vrijeme drum'n'bass, dubstep, techno i house u njihovim manje trendy i manje
popularnim ali beskrajno uzbudljivijim formama, te "pravi" electro (tj. muzika
koja se zvala electro prije nego je ta rije? ukradena) još uvijek naglasak
stavljaju na vinil. To me navodi na zaklju?ak da mnogo više pažnje, truda,
strasti i novca ulažu ljudi koji vode etikete ovih stilova, a da generalno
gledaju?i suprotno vrijedi za mnml/electro house - svatko sa nekoliko
prijatelja povremenih producenata i goru?om željom da bude hit mjeseca, može
tako raditi.
Ne želim insinuirati da je tu u igri
generacijski jaz - neki od najglasnijih zagovaratelja vinila su 20-godišnjaci
- ili da isto nepovjerenje prema
software-u koje postoji me?u hardware producentima se može osjetiti kod vinil
etiketa prema onima koje ne uklju?uju taj format. Ali priznajmo, mnogo je lakše
voditi net/digitalni label i svakog tjedna izbaciti na tržište novo izdanje. Možda bi bilo demokrati?nije sa kulturalnog
stajališta izdati svaku stvar koju je do sada napravio svaki producent i dati publici
da odlu?i. Ono što se danas doga?a je da ni?u bezbrojne etikete koje u svom
nazivu sadrže rije? "digital", ali dugo nakon što njihovi proizvodi završe u
desktop kanti za sme?e, a njihovi vlasnici se kona?no pridruže vojsci radnika
za pla?u, plo?e ?e i dalje pucketati na svom putu prema besmrtnosti.
napisao i ustupio: Richard
Brophy
|