Muzika Na Struju

Iako bi ovaj tekst trebao početi pratiti povijest puno ranije, jer je dosta tehnologije i tehnike koju danas koristimo i vidimo u elektroničkoj glazbi nastalo prije no što je čak i otkrivena struja (mehanički instrumenti koji su tada radili na vodu, instrumenti zasnovani na računanju i brojevima, random slaganje već napravljenih komada melodije i ritma), pa čak i filozofija koja se danas veže uz elektroničku glazbu („...da predstavlja muzičku dušu mase, velikih tvornica, željezničkih pruga, bojnih brodova, automobila i zrakoplova, da stvori centralnu temu dominacije mašina i velikog kraljevstva elektriciteta..." - Manifesto of Musica Futurista, 1912.), može početi od definicije da je elektronička glazba bilo koja glazba napravljena ili izvedena uz pomoć elektroničkih naprava. Neki početak možemo otprilike smjestiti na početak 20. st. kada je Leon Theremin usred Ruske revolucije, kada su ginule tisuće ljudi smislio nešto što većina ljudi danas povezuje s dolaskom letećih tanjura (link na zvuk).

     Međutim, njegov puno zanimljiviji izum je Rhytmicon, koji je naručio američki kompozitor Henry Cowell. On se sjetio zanimljivog koncepta naprave, koja bi bila u mogućnosti svirati više različitih ritmičkih uzoraka istovremeno (što je jednoj osobi naravno nemoguće) i na taj način stvorio prvu ritam mašinu (link na zvuk). Ondes Martenot (1928. Maurice Martenot) je elektronički instrument, koji se sastojao od klavijature i slajdera, kojem su u kasnijim verzijama dodana baza zvučnih filtera i promjenjivi zvučnici !!! Ovaj instrument se i danas koristi, naročito je omiljen kod Radioheada, jer su ga koristili na svoja tri albuma i standardna je oprema na njihovim koncertima (link na zvuk). 1929. dolazi Trautonium (Friedrich Trautwein) koji je isto bio napravljen za proizvodnju velikog raspona zvukova i efekata često korištenih kasnije u filmskim soundtrackovima (kao najpoznatiji primjer iskrivljeni ženski vokali u originalnoj Star Trek temi) (link na zvuk).

Uz stvaranje zvuka jedna od važnih tehnologija je snimanje tog istog zvuka, naravno uz njegovu osnovnu primjenu snimanja na medije i distribucije. Još važnija je mogućnost editiranja, rezanja, spajanja, ubrzavanja, usporavanja... 1939. godine nacistička propaganda se snimala i distribuirala uz pomoć novog izuma za snimanje i reprodukciju zvuka -  Magnetophona. Pierre Schaeffer, radio voditelj iz Pariza, došao je na ideju kako iskoristiti taj izum za nešto više od samog snimanja i puštanja zvuka. U svojoj emisiji iskoristio je sve mogućnosti magnetofona za stvari koje sigurno nisu pale na pamet nacističkom znanstveniku koji ga je složio (ili možda jesu?). Puštao je zvukove unazad, ubrzavao, usporavao, zadržavao i vrtio kola magnetofona rukom (!!!). Stvari koje danas nazivamo sampliranjem stvorene su baš tada: snimanje zvukova iz okoline te mijenjanje pitcha, dobijanje potpuno novih zvukova, puštanje jedne trake preko dva magnetofona da bi se dobio "delay" efekt (link na zvuk), phasing-puštanje dvije melodije istovremeno s tim da jedna zadražava tempo, a druga polako ubrzava, flanging - sličan efekt, samo dobijen uz pomoć tri magnetofona (link na zvuk),  spajanje više magnetofona zajedno sa multiplexerom dobijajući tako efekt "fejdanja" jednog zvuka u drugi. Sve ove tehnike bile su objedinjene pod imenom Musique Concrète. Čak i nakon što su Musique Concrète zamijenili drugi napredniji oblici elektroničke glazbe, neki muzičari su nastavili koristiti njene tehnike uključujući: The Beatles, Pink Floyd, Frank Zappa, a i danas je neki koriste, npr. Squarepusher i Scanner.

Sljedeća osoba koja je napravila revoluciju u glazbi uopće je fizičar Robert Moog, njegov sintesajzer je najviše korišten elektronički instrument iako su skoro u isto vrijeme napravljena još dva sintesajzera - Buchla i Synket koji nisu zaživjeli kao Moog sintesajzer, ali je Buchla, kao instrument koji nije služio imitaciji postojećih zvukova već stvaranju novih, napravio pravu malu revoluciju. Krajem '60-ih i početkom '70-ih elektronička glazba je polako počela ulaziti u mainstream i to najviše putem soudtrackova za filmove i serije: Doctor Who, Forbbiden Planet, Star Trek, Clockwork Orange. Veliki broj muzičara ukomponiralo je elektroničku glazbu u svoje stvari: Emerson, Lake and Palmer, Beach Boys, United States Of America, Pink Floyd, Silver Apples, Tangerine Dream, Herbie Hancock, Brian Eno, Jean Michelle Jarre... Naravno, sad dolazimo do velike prekretnice i pravog početka svega - 1977, "Trans Europe Express" i Kraftwerk. Iako im je to bio sedmi album, bio je prvi koji je razvio njihov specifičan stil i bio snimljen skoro isključivo elektroničkim instrumentima. Istu energiju imaju i njihovi sljedeći legendarni albumi: "Man Machine" i "Computer World".                                    

Kraj '70-ih i početak '80-ih eksplodira s inovacijama i korištenjem elektronike u glazbi svih pravaca i podpravaca te stvaranjem na desetine novih (industrial, ambient, EBM, dub...), ali također zbog sve veće proizvodnje i ogromnog pojeftinjenja elektroničkih instrumenata, dano je oružje u ruke gomilama ljudi, koji su u tom razdoblju napravili možda najgoru muziku ikad i odveli glazbu na takvo dno, da sumnjam da će ikad itko to nadmašiti (neću imenovati bandove i muzičare, jer ih ima za enciklopediju). Jedina dobra stvar izašla iz toga je odnedavno postojanje YouTube-a i sličnih servisa na kojima možemo na marendi na poslu (oni od nas koji su toliko sretni da rade u uredu s ADSL-om) gledati spotove tih likova i zabaviti se pola sata. Prava stvar se počinje događati sredinom i krajem '80-ih na tri mjesta na planetu, koja su utjecala jedan na drugoga, krala jedan od drugoga i surađivala zajedno. Chicago - house i Detroit - techno, te Velika Britanija - acid house, malo kasnije. Razvoj ova tri pravca još više popularizira elektronsku glazbu i dovodi je u javnost. Daljnji razvoj i ogroman pad cijena dovodi do hiperprodukcije glazbe, zbog čega dolazi do potrebe za nekim tko bi žrtvovao svoje vrijeme i novac i kopao po hrpama ploča te pronalazio najbolje. Tako dobijamo selektora, odabirača, DJ-eve koji su opet već snimljenu elektroničku glazbu odveli u različitim smjerovima samim načinom puštanja i opremom koju koriste (turntablism...).

Danas elektronička glazba postoji u toliko vrsta i podvrsta, koje se istovremeno isprepliću i dati definiciju nekog smjera s kojom bi svi bili zadovoljni, je apsolutno nemoguće. Naročito zbog toga što se neki od njih razlikuju u nijansama, koje se gotovo ne mogu identificirati. Najbolji posao je možda napravio Kenneth John Taylor sa svojim Ishkur's Guide to Electronic Music online interaktivnim vodičem koji se trenutno nalazi na adresi http://www.di.fm/edmguide/edmguide.html gdje možete npr. saznati razliku između hardcorea i terrorcorea, što je funky house, a što deep house, što je illbient, što je power electronics i ostale zanimljive stvari, koje možete tu i tamo ubaciti u razgovor.

by Slaven Beram